Hanefijski mezheb

Hanefijski mezheb (arapski: الحنفي) jeste najstariji i jedan od četiri priznata mezheba (pravne škole) u islamu.^[1] Osnovao ga je imam Ebu Hanifa koji je rođen u Kufi. Ebu Hanifa je već kao dječak učio kod poznatih učenjaka i već tada je pokazivao svoju veliku oštroumnost, njegovi učitelji su mu već kao veoma mladom povjeravali držanje raznih tribina kao i učešće u raznim debatama. Ebu Hanifa je za svog života zatekao i nekoliko ashaba. Iz hanefijske pravne škole je izašao veliki broj učenjaka, a najpoznatiji među Ebu Hanifinim učenicima jestu i Ebu Jusuf i Muhammad el-Šejbani koji su prvenstveno očuvali njegove pravne stavove.^[2] Smatra se jednim od najprihvaćenijih mezheba među sunitskom muslimanskom zajednicom i naziva se mezhebom pravnika (maddhab ahl al-ray).^[3][4] Veliki broj hanefijskih muslimana slijedi i slijedi Maturidijsku teološku školu (Akida arapski: عقيدة). Hanefijski mezheb je najrasprostreniji među muslimanima Evrope, u Turskoj, BiH, Egiptu, Indiji, Pakistanu, Afganistanu i zemljama srednje Azije.

Važnost ovog mezheba leži u činjenici da on nije samo zbirka odluka ili izreka imama Ebu Hanife, već mu pripadaju i odluke i izreke vijeća sudija koje je on osnovao. Ebu Hanifa je bio prvi koji je formalno riješio slučajeve i organizirao ih u poglavlja. Slijedio ga je imam Malik ibn Enes u uređenju El-Muvette. Budući da ashabe i nasljednici ashaba nisu obraćali pažnju na uspostavljanje šerijatske nauke ili njeno kodificiranje u poglavljima ili organiziranim knjigama, već su se radije oslanjali na snagu svog pamćenja za prenošenje znanja, Ebu Hanifa se plašio da sljedeća generacija muslimana ne bi dobro razumjela šerijatske zakone. Njegova knjiga se sastojala od tahare (pročišćenje), namaza (namaz), drugih djela ibadeta (obožavanje), muvamale (javni tretman), zatim mavarita (nasljedstvo).^[3]

Pod pokroviteljstvom Abasida, hanefijska škola je procvjetala u Iraku i proširila se po islamskom svijetu, čvrsto se učvrstivši u muslimanskoj Španiji, Velikom Horasanu i Transoksijaniji do 9. stoljeća, gdje je stekla podršku vladara uključujući Delhijski sultanat, Hvarezmijsko Carstvo , Kazahski Sultanat i lokalni vladari Samanida.^[5] Turska ekspanzija uvela je školu na indijski potkontinent i Anadoliju, te je prihvaćena kao glavna pravna škola Osmanlijskog i Mogulskog Carstva.^[6] U modernoj Republici Turskoj, hanefijska jurisprudencija je sadržana u Dijanetu, upravi za vjerska pitanja, kroz ustav (član 136).^[7]

Hanefijska škola je najveća od četiri tradicionalne sunitske škole islamske jurisprudencije, koju slijedi oko 30% sunitskih muslimana širom svijeta.^[8][9] To je glavna škola jurisprudencije na Balkanu, Turskoj, Egiptu, Levantu, Centralnoj Aziji i Južnoj Aziji, pored dijelova Rusije i Kine.^[10][11] Ostale osnovne sunitske škole su malikijske, šafijske i hanbelijske škole.^[12][13]

1. ^ Ramadan, Hisham M. (2006). Understanding Islamic Law: From Classical to Contemporary. Rowman Altamira. str. 24–29. ISBN 978-0-7591-0991-9.
2. ^ Warren, Christie S. "The Hanafi School". Oxford Bibliographies. Pristupljeno 26. 8. 2020.
3. ^ ^{a b} Eid, Muhammad (5. 6. 2015). "المذهب الحنفي… المذهب الأكثر انتشاراً في العالم". Masjid Salah al-Din (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 5. 6. 2015.
4. ^ Al-Haddad, Husam (17. 11. 2014). "المذهب الحنفي.. المذهب الأكثر انتشاراً". Islamist Movements (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 17. 11. 2014.
5. ^ Hallaq, Wael (2010). The Origins and Evolution of Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 173–174. ISBN 9780521005807.
6. ^ Hallaq, Wael (2009). An Introduction to Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0521678735.
7. ^ "Türki̇ye Büyük Mi̇llet Mecli̇si̇" (PDF). Arhivirano (PDF) s originala, 8. 12. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2013.
8. ^ Jurisprudence and Law – Islam Reorienting the Veil, University of North Carolina (2009)
9. ^ "Hanafi School of Law – Oxford Islamic Studies Online". www.oxfordislamicstudies.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 2. 2013. Pristupljeno 25. 8. 2020.
10. ^ Siegbert Uhlig (2005), "Hanafism" in Encyclopaedia Aethiopica: D-Ha, Vol 2, Otto Harrassowitz Verlag, ISBN 978-3447052382, str. 997–99
11. ^ Abu Umar Faruq Ahmad (2010), Theory and Practice of Modern Islamic Finance, ISBN 978-1599425177, str. 77–78
12. ^ Gregory Mack, Jurisprudence, in Gerhard Böwering et al (2012), The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought, Princeton University Press, ISBN 978-0691134840, str. 289
13. ^ "An Introduction to Hanafi Madhhab". www.islamawareness.net. Pristupljeno 3. 8. 2023.